Monolog mrtvog fetusa
Misao | 25.06.2012|
MONOLOG MRTVOG FETUSA
Otvaram oči
svjetlost se pretvara u mrak
u tišini ove provalije
groznica se nevjerojatno brzo uvlači u moje buduće truplo
u utrobi sam i osjećam to
sluzava tekućina
pliva po meni i slijeva se
kanalima moje kože
ništa mi nije jasno
konopac pupčane vrpce steže me oko vrata
smrt kuca na vrata mog života
umrijet ću uskoro
tako sam sitna
nema nikoga
ništa mi nije jasno
svećenik pleše na mjesečini
poput američkog domoroca
orkestar svira na mom sprovodu
izgovara riječi koje se tope u mojim ušima
pupčana vrpca guši me silno i više nemam zraka
oni žele da se pretvorim u nešto neljudsko
slijedim njihove stope
mrak na svijetlu
umor
tonem u vječni san
vidim ga opet
kako pleše poput šamana
poštujem takav ples
izjedaju me glasovi
oni postaju moja opsesija
živa umirem
hladna zemlja pada na mene
nema nikoga
samo svećenik pleše
uz pjesmu nas mrtvaca
zapjevajte jer mi vas čujemo
čak i sad kad smo prešli ogradu zemaljskog života
MONOLOG MRTVOG FETUSA II.
Isprepletene trave srasle su uz alge mora neprozirnog već,
zalaskom izlaska sunca svemirskog nam našeg univerzuma
ostaju kroz prašinu kišom prolijevati sve potisnute tuge
koje nose u sebi duboko
uplašeno je progoneći
smirajima
olakšavajuće spoznaje o tajni skrivenog mosta
kojeg trebala je osjetiti samo.
Stoga,
pustite da igrom uči kroz proplanke ideja
bezimenu nikad prežaljenu tajnu tog mosta
kad gledate malene ribice kako zubima tiho proždiru
bačene ostatke kruha
i svojim bezvučnim disajima vode
kako ljudske ribice
odnose dašak tih planetarnih igri u vječnost,
natrag i tako ciklički unazad,
kako bi ga vratile
svim vječnostima
kojima pripada
u krugu tom.
Jesi li sada svjestan koliko volim te?
Laura Legin