Stumble then rise on some awkward morning
Zvukomlat | 01.07.2012|
Koliko dugo nisam pisao o glazbi? Mjesecima. Otprilike jednako dugo koliko nisam osjećao glazbu. Sada je ponovno osjećam. Sada kad sam ponovno sam na tako poznat, tako ugodno nepodnošljiv način, sada ponovno osjećam glazbu. Sada me ova pjesma nagnala na to da ponovno pišem o glazbi, o osjećanju glazbe.
Plačem, dok ovo pišem, I istovremeno si radim doručak. Mogućnost toga ovisi samo o mojem shvaćanju riječi “istovremeno”. Ne moram izgovarati, misliti, simboliku trenutka u kojem sam ponovno počeo osjećati glazbu, shvaćam je činom plakanja.
Kad razmislim o imenu ove pjesme, i jutru koje sam doživio, zapravo o posljednjih dvadeset i četiri sata, upravo se to dogodilo. Stumble then rise on some awkward morning. Jučer sam počeo raditi na nekom turističkom brodu. Posao sam dobio preko veze, tj. posao je bio usluga nekoga nekome. Na tom poslu mi se prilično jasno davalo do znanja da im ne trebam, da im samo smetam. Ovo nije vrijeme u kojem bih trebao biti dvanaest sati zatvoren na brodu na kojem sam toliko očito neželjen. Ovih dana teško podnosim neželjenost. Mislim da nisam nikad bio psihički rastrojen kao jučer, ali opet, možda pretjerujem. No siguran sam da su ti osjećaji koje sam jučer osjećao bili “teško-podnošljivi”.
Navečer sam se smirio, osjećao “dobro”, najeo, zaspao. Ujutro kad sam krenuo prema poslu, ponovno sam osjetio to, taj “užas”. Stumble.
Došao sam do rive, do broda, započeo razgovor sa šefom, koji je htio da još danas s njima isplovim, pa da razgovaramo. Sjeo sam, razmislio, dok je on prodavao karte, i ne slično sebi, odlučno, rekao da mogu i navečer doći razgovarati, da nema smisla trošiti moje vrijeme i njegov novac, radi razgovora. Zapravo mi se samo nije dalo raditi cijeli dan i provesti ga na tom brodu. Rise.
Ponovno se dobro osjećam i hodam prema doma, slušam breakbeat, jeben sam si. To je taj osjećaj zbog kojeg “znam” da ću uvijek biti “dobro”. Vidim ljeto pred sobom, ljeto nekog tko nije u vezi. Radujem mu se, smješim, doslovno skakučem po cesti. Konačno, doma samo hoću malo odspavati jer tek je devet, a zadnje dvije noći sam spavao po četiri sata. Tražim neku mirniju glazbu za uspavljivanje. Awkward morning.
Počinjem slušati A Silver Mt. Zion i brzo ponovno dolazim do plača. Ta glazba, koja je oduvijek najbolje opisivala ono što mislim pod “tjeskoba”. Mogao bih opisati još jedan krug kojim sam preko “dobrog” osjećanja došao do “lošeg”, ali čemu?
Sad sam već odavno pojeo doručak, a još uvijek pišem ovo dok si istovremeno radim doručak.
Jučer me je nogomet nečemu naučio. Iako se vrlo lako može dokazati da gol koji je primila Hrvatska nije bio regularan, te iako je to samo igra kojoj možemo postavljati pravila kakva hoćemo, to ništa ne znači. Gol se i dalje broji. Hrvatska je i dalje izgubila, koliko god bilo očito da ne bi trebalo tako biti. Takve stvari se događaju i u životu, u kojem ne možemo sami postavljati pravila, nego su nam već postavljena, pa je time stvar samo “gora”. Nekad nam je očito da stvari nisu onako kako bi trebale biti, te čak možemo to i vrlo lako dokazati. Ali one jednostavno jesu takve, koliko god ne bi trebale biti, i mi to moramo i možemo prihvatiti.
Mihovil Lukić